Uvijek je lijepo doći u Varaždin, ali je najljepše subotom oko deset-deset i pol. Sjesti u neki od kafića i išćeifati kavu. Svako ko bi na neviđeno prihvatio ovaj prijedlog, iz grada bi, i ne znajući unaprijed zašto je došao na trg, otišao zadovoljan.

Najprije bi – a Varaždin je, tako ga doživjeh, grad koji živi lagano kao proljetni povjetarac – primijetio izvjesnu užurbanost u ulicama oko trga, a potom i neuobičajeno mnogo muškaraca u čudnim plavim odorama i pod visokim crnim šubarama te ponešto djevojaka i žena u jednobojnim haljinama što „bacaju“ na srednjovjekovlje u najšarmantnijem gledanju na to doba. Odnekud bi zrak načas zaparao kratak i prigušen pisak trube ili kratko tamtamanje doboša. Ako dotad, gonjen znatiželjom, već ne bi srknuo posljednji gutljaj kave, skočio bi kao oparen koju sekundu nakon što zvono otkuca jedanaest puta.

Mene ništa neće iznenaditii jedva čekam tih jedanaest kucaja s tornja – svake subote od sredine svibnja do sredine listopada u 11 sati se ispred gradske vijećnice obavlja svečana smjena straže. Varaždin je, znamo, nekad bio prijestolnica, a Varaždinska građanska garda dobila je još 1750. godine placet od austrijske carice Marije Terezije. Trebaš biti stasit, zgodan muškarac, rođenjem Varaždinac i, još važnije, častan, pošten, neporočan (uh, pitam se samo ko li provjerava :-O)

Dame su, bit će, „kume“ i one svojim sudjelovanjem potvrđuju odanost svih Varaždinaca svojim purgarima. Odavno nema vlastele i plemića, ali su kume nekad bile zadužene i za pribavljanje purgarskih barjaka, vezle ih i zalijevale suzama maštajući da iz njihovih ruku dođu u ruke nekog purgara koga su „zapikale“. Ono s Marijom Terezijom na neki način je, kumujući zastavi, 1998. potvrdila Franceska von Habsburg. Naročito impresioniraju purgarčići, dječaci od desetak godina, odjeveni do u posljednji detalj isto kao i odrasli. Elem, glavni purgar fino postroji ostale, proparadiraju cijelim trgom s trima zastavama na čelu pa, dok dobošari neumorno zveče, preda raport gradonačelniku. Ma, mislim, čista petica i za ideju i za izvedbu!

M.J. | Bljesak.info / Ja sem Varaždinec…

Putopisi ponekad kasne, nemoguće ih je uvijek objaviti odmah. Tako je i s varaždinskim: Ivan Čehok, kome, evo, glavni purgar predaje raport, više nije na toj dužnosti. Ne ulazim u varaždinske stranačke utakmice, znam samo da Čehoka nekad poslije smjene straže sretoh na ulici, priđoh mu i popričasmo kao da sam u najmanju ruku član Općinskog poglavarstva ili barem purgar: o Varaždinu, o životu, čak i o književnosti i pjesnicima. Na prvu, drugu i treću reklo bi se ne da je on gradonačelnik, a ja se, eto, zatekao u Varaždinu, već da smo poznanici, „obični ljudi“ što su se te subote slučajno sreli pa žele probaciti koju riječ, upitati se za zdravlje, pozdraviti se i onda svako za svojim poslom.

Nije subotom radni dan samo varaždinskim purgarima niti su oni jedini razlog što treba doći baš subotom. Prvi dokaz je – ko bi to očekivao! – gradska tržnica! Hajde dobro, svjež povrtalj na stolovima, bakice i one malo manje bakice, ali tu je i sjedobradi striček koji – za ne povjerovati! – obilazi štandove s mikrofonom u ruci, pričajući im o povijesti grada i usput zbijajući pošalice, zabavlja kupce, a valjda i one koji prodaju. Ja kod jedne simpatične Mirjane izravno iz desetlitarskog lonca probavam svjež pekmez od jabuka. U produžetku su i stolovi s drugim domaćim poslasticama, uglavnom nastali trudom različitih udruga čiji članovi su svjesni koliko otrova svakodnevno pojedemo u hrani iz prodavaonica.

Drugi jak razlog je u prvoj ulici na strani suprotnoj glavnom trgu: jedna djevojka i četiri mladića – sliku malo kvari jedan što nije u narodnoj nošnji – neumorno sviraju, a osam mlađih rumenih teta, kojim će se uskoro pridružiti i dvojica stasitih stričeka, ovdje svi u narodnim nošnjama, neumorno pjevaju i igraju. „Fala“, „Igrajte nam, mužikaši“, „Tancaj, tancaj“, „Mi smo dečki“ „Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene“ i mnoge druge, a za kraj, naravno, „Ja sem Varaždinec“. Ako kažem da su mi se, a nemam ništa ni sa Zagorjem, ni s Varaždinom, pojavila suza, jasno je, ne treba ni riječ preko toga. Dopune ugođaju ipak ima: jedna varaždinska majstorica lepoglavske čipke sjest će pored štanda i pokazati vam svoje umijeće, druga će vam ponuditi češnjak kojim „leči sve bolesti i tira sve vrage i coprnice“, tj. vještice, treća nešto treće, a ima ih…

M.J. | Bljesak.info / „Tira sve vrage i coprnice“

Da ne ispadne da su poduzimljive i marljive samo žene, evo još jednog razlog: zove se Davor Pahić i nešto je kao gradski kovač. Inače je vješt u obradi drveta i kamena, to mu je osnovno, ali zna i procijeniti komad željeza, okaliti ga i iskovati što kome treba. Kovanje bi, kaže, volio i više, ali ne želi za koju godinu šepati u lijevu nogu :-O Kako sad to? Pa i Hefest, grčki bog vatre, valjda najbolji kovač u povijesti, bezbeli VKV, šepao je u lijevu nogu, to kad-tad čeka sve kovače. Pahići su, kaže, iz Bosne, pobjegli pred Turcima u onom prvom valu, u doba kad Bosna „šaptom pade“. Ovdje uglavnom kuje novčiće s grbom grada i još poneku sitnicu. Pored njega klobučar, mi bismo rekli šeširdžija. Šteta što su im radnje poprilično izvan najužeg središta.

Da je u Varaždinu bilo izvrsnih kovača, pokazuje – ako im ga nije skovao ko god u Varešu ili Kreševu – „Železni čovek“ na sastavu zidova jedne katnice, nekadašnje trgovine nekog Ivana Redla željezom, barutom i dinamitom, a kasnije trgovine Ivana Nestla, koji se samo dodao svoje inicijale na štit „Železnog čoveka“. Dobra ilustracija je i dio jedne ograde, sastavljen od kovačkog alata i izrađevina. Nalazi se u dijelu Varaždina u kojem je Pahićeva radnja, gdje naiđoh i na kraljevski tron izrađen od debele hrastovine. Jest kralju bilo malo tvrdo pod guzom, ali barem lijepo izgleda.

Novinari vole fraze: čim na radiju ili televiziji čuješ „Varaždin“, već znaš da ćeš djelić sekunde kasnije čuti i ono „grad baroka“. Nije da nije, nije da to Varaždincima nije na ponos, ali mora li uvijek biti samo to? Pa da okrenem još jedan krug; najprije ću palače! Prva je Građanska kuća, piši plus za barok. Pamtljiva po štuko medaljonu s freskom svete Katarine Aleksandrijske. Viđao sam sličnih stvari po Toscani, Elzasu i drugdje, nisam znao da se nađu i u nas. Palača Patačić-Bužan također plus. Ili možda, s obzirom na to da kameni portal ima ranoklasicistička obilježja, pola plusa, isto kao i Gradska vijećnica. Mada, Vijećnica zaslužuje veeeeliki plus po nečemu drugom: Juraj Brandeburški ju je 14. XII. 1523. darovao gradu za tu namjenu i po tome je, budući da nikad nije mijenjala namjenu, jedna od najstarijih u Europi! I Palači Varaždinske županije ide plus, isto i Palači Herzer, njoj i zbog portala, i zbog entomološke izložbe Svijet kukaca, pa Palači Prašinski-Sermage, u kojoj je galerija slika u sklopu Muzeja Grada. Najbolja je priča o palači Herzer: dok su druge gradili bogati plemenitaš, nju je podigao poštar Franjo Herzer: dobio čovo ogromnu lovu na lutriji i poželio biti cool. Nije, međutim, znao da lova, koliko god je ima u čekmedžetu, lako nestane ako se pretjera s trošenjem; proćerdao je, bankrotirao i – ode palača, opet se, Franjo, hvataj poštanske torbe! Za divljenja su i mnoge druge palače na koje naiđoh, ali je Palača Drašković, u rokoko stilu, najbolja i, od grba na luku portala, najsjajnija. U njoj je, uostalom – kad se 1756. godine u palaču uselio tadašnji hrvatski ban Franjo Nadasdy – Varaždin i postao prijestolnica.

M.J. | Bljesak.info / Palača Drašković

Ako uzmem čitav grad, broj 1 mi je franjevačka crkva, točnije portal, sunčani sat s Gospinim likom na južnom zidu i kompletna ponutrica. Razigrali se sveci po čak sedam oltara; prepoznajem Franju Asiškog i Antuna Padovanskog, s njima sam se dosad susreo i ispričao u barem stotinu crkva, mada je možda i to premala brojka, a ostale zapisujem: sveti Ivan Krstitelj na glavnom oltaru, dobro, i on mi nije nepoznat, pa sveti Didak (nikad čuo!), sveti Ladislav Kralj, sveta Klara, onda Zaharije, Elizabeta, Joakim i Ana, da ih sve ne tituliram. Petar i Pavle zagrlili glavnu oltarnu sliku, a dvojica bezimenih franjevaca mole se u tišini. Neka mi ne uzme za zlo neki kojeg sam možda preskočio, nije se lako snaći među tolikim svecima, pomisliš da si, ne znajući, umro i šetaš rajskim baščama. Sreća pa me vani sačekuje Meštrovićev Grgur Ninski, znam ga iz Nina i još kojekud; ipak sam živ i – mada je vjerojatno slično – nisam u raju već u Varaždinu. Naravno da ću prošetati i pored samostana pa se s još jednim, sada poprilično većim svetim Franjom još jednom upitati za zdravlje. Ma da, ustvari, i ponutrica katedrale je prva liga, kao i portal sa svecima u dubokim nišama.

Blizu je i bjeloputi uršulinski samostan i crkva Rođenja Isusova iz 1703. Ne spominjem godine gradnje palača, samostana, crkava, sve mi to nekako djeluje nepojmljivo, nedogledno, kao ozbiljna priča u koju su utkane legende, mada su godine, kao i svi brojevi, znamo, egzaktna stvar. Ovdje spominjem tu 1703., ali to ni izbliza nije najstarije godište varaždinskih zdanja, ima ih i po koje stoljeće starijih. Evo, recimo, zvonik crkve svetog Nikole Biskupa, šiljast, ali ne na klasičan način već zvonast, podignut je 1494. godine! Na pročelju crkve grb Varaždina. Naišao sam i pored kapucinskog samostana, a dvije ću crkve staviti u skupinu tužnih. Jedna je pravoslavna, svetog Georgija, u središtu grada, uza samu tržnicu. Sagrađena 1884., i to, ako je vjerovati podacima s table na ogradi, „inicijativom župana Utješinovića i gradonačelnika Vrabčevića (što li im izostaviše imena?), uz dobrovoljne priloge varaždinskih katolika i uglednih Hrvata“. Historicistički slog, lijepa, uredna, i sve oko nje, ali zaključana, pusta, sama, slabo ikome ovdje potrebna. Druga je katolička, svetog Florijana, podalje od središta. Sa svim onim starodrevnim kipovima svetaca i anđela na pročelju, doista prekrasna. U njoj inače stoje najstarije orgulje u Hrvatskoj, izrađene 1664. godine. U prilog joj ide i to što nije zakrčena drugim gradnjama, naprotiv, na čistini je. Ne znam zašto mi je tužna, možda što oko nje i u tom dijelu grada vlada nekakvo mrtvilo, nigdje živa roba.

Na koncu priče o bogomoljama i srodnim zdanjima dolazi Palača Zagrebačkog kaptola. Odatle su od početka 18. stoljeća nadgledanja kaptolska imanja po Zagorju, praćeni korisnici, bilježeno kako se vladaju i koliko brinu o kaptolskoj imovini. Za kraj sam je ostavio zbog „Božjeg oka“ u trokutu iznad ulaza. „Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da!“ Sjećam se te molitvice-mantre iz djetinjstva. Može biti da je oko zbog toga tu, mada je puno onih koji su sigurni da je ono samo znak pripadnosti crkve ili jednog njenog dijela masonima.

Varaždin je doista prepun moćnih detalja, sitnih i krupnih, imalo bi se rašta, a sigurno je to ne jednom učinjeno, pisati knjigu. Pošto je ovo ipak samo putopiščić, valja odabrati, a tada se „na stolu“ nađu dva mjesta koja nikako nema smisla zaobići.

M.J. | Bljesak.info / Stari grad

Prvi je – mnogi će pogoditi, čudeći se što ga već ne spominjem – utvrda Stari grad. Evo, prvi objekt, Lisakova kula, potječe čak iz 16. stoljeća. Kula stražarnica nekad je predstavljala Sjeverna ili Bečka gradska vrata. Nekim je čudom tristotinjak godina kasnije, kad je najveći dio zidina planski srušen, ostala stajati uspravno. Nazvana Lisakovom po onoj narodnoj: Ko prvi djevojci, njegova djevojka, ko zadnji djevojci, njegova žena :) Kuli s lančanim mostom, poznatoj i kao Kula stražarnica, niko se nije udvarao niti ju je osvajao pa joj je i ime „obično“. Po godinama je tu negdje s Lisakovom, stil renesansni. Stan kapetana straže i stražara. Zamišljam kako bi nam vojarne bile fine da ih grade u renesansnom stilu.

Inače se utvrda razbaškarila na obodu suvremenog grada i dobro je da je tako – kad lijepu građevinu zaguše druge, barem pola ljepote joj ishlapi. Prvi put se spominje u 12. stoljeću, a za kojih 900 godina izmijenjalo se i stilova i gospodara: gotika, renesansa, barok, grofovi Celjski, Ivan Ungnad, obitelj Erdödy. Što su stil i vlasnik stariji, to je od njih i iza njih ostalo manje. Ostaje mi da zamišljam što je sve bilo načičkano po zemljanim bedemima iznad prokopa i jaraka. Da muzej, smješten u glavnom dijelu utvrde, radi kao što ne radi, sigurno ne bih morao domaštavati. Za utjehu ostaje bajkovita slika dvorca, okrugle kule, slamnati nosorozi, kameni bunar, sveti Ivan Nepomuk, okružen anđelima… Nije isto, al' daj šta daš.

U prolazu se pozdravljam s Vatroslavom Jagićem i klanjam gradskom fiziku gospodinu Mülleru (1785.-1863.), kome je, kao „osnivaču perivoja“, „spomen kamen“ podiglo Društvo za poljepšanje grada Varaždina. Poznate Varaždince nisam gotovo ni spomenuo, a ima ih; vidjeh, recimo, rodnu kuću prevoditelja i velikog filologa Kolomana Raca, kuću u kojoj je živio i 1894. umro pjesnik Vladislav Vežić, a i da se –uze me nekakva stuga, uvjeren sam da bi tu trebali „uletjeti“ grad ili država – prodaje rodna kuća pijanista Jurice Muraija.

M.J. | Bljesak.info / Puštam krila

Za sami kraj: Varaždin je grad u kome su anđeli ne samo živi već imaju i vlastiti muzej. I spavaju, kaže Željko Prstec, čovjek koji je glavni „krivac“ za sagu o Varaždinu kao anđeoskom gradu. Stvarati ih je počeo prije 30-tak godina i evo ih na sve strane i svakakvih, od onih koje se može opipati, do onih na plakatima, oltarima, grafikama… U međuvremenu su i mnogi od onih koji su nekad svratili u muzej „poludjeli“ za anđelima pa ih ovamo donose i šalju iz cijelog svijeta. Dosad ih se sakupilo više od 1000.

Muzej je, odnosno njegov „rajski vrt“, leđima naslonjen na zidine Starog grada. I ja puštam krila da se odlijepe od lopatica i za minutu igram ganje s anđelima. Male ljubičaste, ružičaste i kakve sve ne zlice brže su od mene, krila im u kondiciji, bolje koče, pa me,rumeni i vječno nasmijani, začas dohvate, vragolasto štipnu i pospu zrncima svjetlucave prašine iz svojih pogleda, ali se ne bunim. Ima mnogo ljudi koji u kući drže zmije ili majmune, nekad i čitave zvjerinjake; Prstec je Varaždinu umjesto zvjerinjaka darovao anđelinjak. Pa ako ste se nekad zapitali gdje anđeli spavaju, eto vam odgovora – u Varaždinu!